Jun 29, 2010

Bregovizija


Kada socijalni uslovi postanu ekstremno teški, niži slojevi društva "traže" ventil za svoje nedaće. Kako je danas daljinski upravljač najposlušnija stvar koja pruža najjeftiniju zabavu (ukoliko ne računamo lastiš i školice), nije potrebno mnogo dumati glavom, pa da se napravi kalkulacija šta će usrećiti "prosečnog građanina".
Rimska poslovica "hleba i igara" je utemeljena u sklopu svakog društva. Nema tog programa, te strukture koja joj se ne povinuje. Nisu zabeleženi uspešni slučajevi zaobilaženja ove, tako, simplističke izreke.


Bezmalo je vremena prošlo odkada smo se svi okupili oko naših logorskih vatrica i sa već izvežbanim tekstom (retko ko i sa glasom) pevali Molitvu, ali ne višnjem, no žiriju sačinjenim od nacionalnih televizija evropskih zemalja.


Navijati i radovati se uspehu svog predstavnika ima imitativne osnove. Njegov ili njihov uspeh je naš uspeh. Slavimo ga kao da smo ga postigli sami. Nećemo zalaziti u razloge ove psihološke pojave, njena tumačenja, niti otkriće "ogledalo neurona".


Pobeda na Pesmi Evrovizije 2007. godine u Helsinkiju nam je pored radosti donela i čast organizovanja iste smotre 2008. godine u Beogradu. "Slivanje zvuka" ("Confluence of sound") je tema koja je na prelep način iznela estetsku zamisao, inače besprekorne organizacije.


Da bismo pokazali kako smo u stanju da pravimo oscilacije, pa da od iskrene i potkrepljene hvale za umešnost na svim poljima dođemo do pitanja "da li može još da se unizi i ispopuliše" događaj koji je i ovako namenjen narodnim masama, potrebno je imati u timu ljude spremne da probaju nešto novo i odvažno.


Pošto nismo uspeli u naredne dve godine (2008. i 2009.) da, opet, osvojimo takmičenje, padne nekom na pamet ideja kako bi u državi tendera i aukcijskih nabavki bilo valjano izvući maksimum po pristojnoj ceni i iz ovog takmičenja: promenićemo sistem takmičenja!


"Zašto da ulažemo u mlade talente i pravimo takmičenje zarad biranja najboljeg izvođača i pesme, kad mi već znamo ko pravi najbolju muziku i najbolje pesme".


Na sceni je...ili bolje je reći: iza scene je virtuozo Goran Bregović! Prihvatio je angažman, ne zna se za koliko poljubaca publike, ali bitno je da je on prihvatio, kud bismo bez nj'. U kreativnom procesu pomoći će mu, za tekstove po kojima će se pevati verovatno najplaćenija osoba svih vremena na ovim prostorima, Marina Tucaković.


Pljunula su u ruke i zapevala angažovana, ambiciozna i negadljiva na šund, probrana lica. Organizacija pod direktorskom palijom (što se kaže) RTS-a dobi i hazarderski "Tri, pa jedan" za Oslo slogan. Onome ko je imalo upućen u kartaroški žargon zna da ovakva formulacija pripada igri koja se zove poker, što ceo novi koncept odabira pesme daje, posve, kafanski šmek.


Izabran izvođač, otpevao šta je imao, plasirao se kako se plasirao. Nije zadovoljio, jer mnogo je tu gungule za neslavan (slava dolazi jedino sa prvim mestom, znate) rezultat.


Ono što ostaje nejasno zašto potencirati "umeće" ljudi kojima je Evrovizija nebitnost? Ne treba im odskočna daska, niti zamah u karijeri. Prisutni su (tu uz nas) već decenijama. Zašto uskraćivati šansu, iz pukog egzibicionizma, umetnicima, pevačima, koji bi svojom voljom mogli da doprinesu onoj lepršavosti koju muzika budi u čoveku. Princip "dok god te niko ništa ne pita, ništa i ne objašnjavaj" bi se mogao pretočiti u pesmu sa kojom bi unapred bio ućutkan znatiželjni deo publike.




I, na kraju, reč-dve o "pesmama": Infantilni, bebi govor, izdignut "majmunski lupam po dirkama" muzikom, bi u nekim sretnijim okolnostima dao nalog zdravom razumu da ispita mentalno stanje kreatora pesama (-ovo se zove kvadriranje problematike). Kako se radi o već proslavljenim autorima koji uživaju status "zvezda koje nikada neće prestati da sijaju", provera normalnosti je "opravdano" izostala. Hans Kristijan Andersen bi se postideo neinventivnošću svog dela o carevom odelu kada bi bio u prilici da vidi šta osmišljavanje udruženih umova može da proizvede. Ipak, ostaćemo na polju bajkovitog i sanjariti do iduće godine u neizvesnosti: "šta li će im sledeće pasti na pamet?".


Jun 10, 2010

Mučko


Dok ovo pišem žetva mladih (u rasponu od 7 do "senilan sam, pa šta" godina) umova, i dalje, traje. Čemu kviz, koji se kao ukroćeni tornado posmatra preko 16 godina na našim ekranima, duguje svoju dugotrajnost i dugoemitovnost? Verujem da, kada su 22 novembra 1993. počeli sa emitovanjem kviza u kojem je zadatak rešiti (uglavnom) logičke igre pre i/ili bolje od protivnika, nisu ni slutili ovakav kontinuitet emitovanja.



Ideja vodilja autora je bila: ponuditi rešenje/ zamenu za najpopularniji kviz na prostorima bivše SFRJ - "Kviskoteku". Zaseniti sjaj fabuloznog Olivera Mlakara koji je postao sinonim za "Kviskoteku" je bio zadatak koji će, nažalost, ostati neispunjen za sve vreme trajanja "Tv slagalice". Ono što je pokušano derivacijom "Kviskotekine" maskote i ponovnim osmišljavanjem šeme kviza je trebalo da popuni siromašnu televizijsku ponudu devedesetih. Tako "Tv slagalica" postaje nova razbibriga nove države.


Kviz se ni po čemu ne razlikuje od bilo kog drugog ovakvog tipa: igre u kojima takmičari treba da primene svoja znanja iz matematike, logike i korpusa znanja koje nazivamo "opštom kulturom". Dva protivnika koji nastupaju sa "pozicija" crvenog i plavog takmičara trebaju da kroz šest igara utvrde koji je "pametniji". Koncept koji nije ni po čemu inovativan i koji poput 99,99...98% kvizova ne uspeva da potpadne pod odrednicu koja bi ga u potpunosti opisivala.


Ne određuje ga inovativnost: već smo po milion puta videli da neko zna da sabira, množi i oduzima i napamet i pomoću digitrona; videli smo da ljudi u Srbija veoma mladi (oko sedme godine) mogu i da čitaju i da pišu. Ne određuje ga izuzetnost audio i vizualne obrade: maskota, feder sa cvikerima, uz monotonu (nikad menjanu, krešendo temu) skakuće nam po ganglijama duže od svih prijateljski i neprijateljski nastrojenih osoba za koje znamo. Ne određuje ga genijalnost zadataka: u igri "Asocijacije" niz može izgledati i ovako- osrednje, neke boje, tvrdo, od vazduha - banana; dok u igri "Ko zna- zna" možemo čuti i pitanja tipa: "Kako su istočni nemci u popodnevnim časovima 12. avgusta 1946. zamišljali kapitalizam dalekog zapada?", ali kviz i dalje drži solidan rejting.


Oskudice koje vladaju u društvu se preslikavaju na broj sponzora kviza i njihovu izdašnost. Tako smo za poklone takmičarima (i pobednicima i pobeđenim) mogli da vidimo sve od slika, preko aparata za merenje pritiska, rečnika, pa do džipova i kuća. Repertoar kojem bi ugledan buvljak pozavideo. No, ovakav način blagodarstva je obezbedio trajanje (to i rupičasta programska šema).


Da smo se, već, navikli na "likove" kojima je imperativ gledalac koji je dobio 15tak minuta plitkog mozgolomstva se sad već podrazumeva, praveći iskorak u odnosu na ostale i sa agresivnom tendencijom emitovanja - sedam dana nedeljno, uključujući i emitovanja na Božić, Uskrs, Prvi maj, doček nove godine...- Slagalica nam je donela nova, mlada, ženska lica.


Ovakav korak bio je magnet za mušku publiku, ali nije doprineo vitalnosti kviza, jer se sprega "zamora" i dosade vraćala na početnu tačku. Određena, neporeciva monotonija koju kao breme nosi pomenuti intenzitet rada i neprekidno, nalik papagaju ponavljanje oveštalih izraza je dovoljno da i papagaj poludi.


Da su Mara i Daca (trenutni voditeljski dvojac koji se menja na dnevnoj bazi) zadojene svojim radnim mestom najbolje pokazuju i njihovi egzibicionistički izleti u časopisima za muškarce, kao i nemugućnost da probiju verbalne barijere, koje nameće dinamika kviza, ičim drugim do povremenim gafovima i lapsusima.


Unovčila je cela postava, doduše, svoju prepoznatljivost. Još jedan od dokaza da popularnost prodaje sve su i bilbordi sa lingvistom koji drži mleko ili jogurt. Pet sekundi i jedna sintagma su bili dovoljni da se Milka Canić, supervizor (a ne nadgledač) kviza nađe na mnogim reklamama i kao gost na drugim televizijskim stanicama. Iako se, moram naglasiti, ne postavlja pitanje o strukovnoj vrsnosti Canićke, ostaje žal za svim onim pogrešno izgovorenim rečenicama i neadekvatno upotrebljenim rečima u drugim emisijama RTS-a. Kako bi samo moglo biti bolje iskorišćeno njeno lingvističko znanje, ali...


Preko četirihiljadetristotine emisija i još brojimo. Ne vidi se rep ovoj aždaji koja će postati generacijsko a verovatno i državno opšte mesto.

Jun 3, 2010

Sigurno je (da je transparentno)!

Iskoristiti uticaj na javnu sferu u cilju pomoći ugroženim osobama svakako je plemenit momenat koji predstavlja primer kojim se treba povoditi.

Krajem prošle godine RTS je pokrenuo akciju za izgradnju sigurne kuće za žrtve nasilja u porodici, a u saradnji sa "Savetovalištem protiv nasilja u porodici" a potpomognuti sponzorima "Telekom Srbija", "Telenor" i "Vip mobile".


Dobročinstvo ide u ovom smeru: RTS oglašava akciju koja je u toku, građanstvo daje / uplaćuje pare putem žiro računa (klasično) ili putem sms-a (moderno), banka i operateri fixne i mobilne telefonije skupe pare na gomilicu i onda otpočinje gradnja "sigurne kuće".


Kad gledate (bilo koju) predstavu dobijate gotovu, ukomponovanu, sliku. Sve je na mestu počev od teksta, glumaca, muzike, scenografije itd. Ono što se ne vidi i što je napor u spajanju elemenata se nalazi iza kulisa. Ovo je postupak koji je široko primenljiv, ali ovaj slučaj ima interesantnu moralnu konotaciju.


Dakle, sistem (državni) je zakazao: posle mnogih poziva upućenim MUP-u telo nežnijeg supružnika i dalje kuburi sa podlivima, krhkim kostima, proređenim vlasima i zubima, otežanim hodanjem, otežanim disanjem, srčanom aritmijom; volja mu se zabila u zemlju, bojažljiv je, povučen, depresivan, suicidan. Beg je poslednje rešenje. Kuda; u kom pravcu? Gde će se osećati sigurno i zaštićeno kad je ne štite ni zakoni, ni sudska, ni izvršna vlast: "...negde, tu iza duge...".


"Zakrpe sistema" su rešenja koja imaju za cilj da regulišu i isprave sistemske greške. Nepopularna rešenja koja pokazuju slabost i nemoć državnog aparata. Nepopularna su zbog činjenice da ne postoji način na koji bi se ona mogla regulisati i pravilno usmeriti kao i zbog činjenice da ne postoji jasan uvid u distribuciju sredstava kojima se služe.


Imamo, dakle, RTS kao pokretač koji pokušava da sanira i apeluje na jedan od socijalnih problema. Pravi se reklama ili promotivni spot (kako vam drago) koji pored isticanja cilja objašnjava kako će se do tog cilja doći. Istaknuta je tarifa, brojevi na koje se šalju poruke ili zove, žiro-račun banke i sponzori akcije. RTS snosi troškove snimanja spota i oglašavanja, što je, s tehničke strane gledano, cifra jednaka utrošku radnih sati ekipe koja je spot sastavljala i gubitku (neuplaćivanju) novca za reklamni prostor. Jer ne možete sami sebi naplatiti (Možete, ali ne verujem da hoćete). Kad podvučemo crtu RTS-ovi troškovi su 0 dinara.


Kao sponzori se pojavljuju sva tri operatera domaće mobilne telefonije i (ne zadugo) jedini domaći operater fiksne telefonije. Oni (mobilci) uvode identičan broj na koji se iz svake mreže za istu cenu može donirati novac, skidanjem sa računa korisnika; dok operater fiksne telefonije (ili fiksac) uvodi novu fiksnu liniju na koju građani mogu da pozivom, koji će se naplaćivati putem dodate stavke na računu za fiksnu liniju, doniraju novac. Kao i u slučaju RTS izdaci operatera su nepostojeći.


Nigde nije rečeno, ni zapisano, da li je svo dobročinstvo ono od strane privatnih lica ili će i Telekom Srbije sa prihodom od 89, 2 milijarde dinara u 2009 godini odvojiti koju paricu (čisto za reklamu koju svakodnevno dobijaju)? Ista logika važi i za ostale u priči.


Nema nijednog pokazatelja koliko je novca do sada skupljeno, koliko još treba da se sakupi, da li je još neko donirao veću sumu, jednom rečju- mrak (ili bolje, opisnije, u dve- donatorski mrak). Veo mističnosti i blagodet neznanja su začini koju su pridodati u ovaj sumnjivi čorbuljag.


Ono što zasigurno znamo je da za ovakvim akcijama ima potrebe, ali je potrebna i veća transparentnost prilikom ovakvih procesa da bi se izbegla svaka zloupotreba i spekulacija (poput ovog teksta npr.) Ukoliko javnosti nisu na uvidu podaci koji bi potkrepili iskrenost akcija poput ove, Teletona i mnogih drugih, njihova vrednost pada ispod svake igre na sreću. Novac i iskrena želja za pomoć nisu jedini gubitak. Poverenje u svaku kariku lanca bi se pokidalo.